Prihvaćanje samoga sebe potpuno je racionalan i realno normalan čin samopotvrđivanja. Može se čak reći da se radi o prirodnom i zdravom egoizmu koji je pravo svakog ljudskog bića. Samoprihvaćanje bi značilo biti na svojoj strani, činiti dobro sebi.

Ipak, često zaboravimo biti na svojoj strani i dobar odnos prema sebi osakatimo ili čak poništimo. Najčešće zbog nekih loših odnosa u djetinjstvu ili pak nezrele komunikacije kasnije zanemarimo sebe. Ako smo zanemarivali sebe možda smo cijeli život dozvoljavali i podnosili različita zlostavljanja i ponižavanja, a »sebičnost« u najplemenitijem smislu te riječi za nas nije postojala. Nestankom brige o sebi nestaje i samopoštovanje što u mnogo čemu otežava normalan život. Zdrava briga o sebi uključuje izjavu: »Odlučujem da ću cijeniti sebe, da ću se prema sebi odnositi s poštovanjem, da ću se zauzeti za svoje pravo da živim.« /Nathaniel Branden/

 

Neprihvaćanje sebe

 

Ako ste dozvolili da su vam se u prošlosti dogodila loša iskustva moguće je da je vaša negativna reakcija na neke situacije toliko snažna da mislite kako »ne možete« u sebi pokrenuti prihvaćanje sebe, bez obzira na sve. Često se u praksi događa da se ljudi nisu spremni suočiti sa svojim fizičkim izgledom ili sa onime što su proživjeli i misle da prihvaćanje nikako ne dolazi u obzir. Nepriznavanje sebe takvima kavi jesmo ili onoga što smo učinili sebi pojačava bol i stvara otpor promjeni. Rješenje nije oduprijeti se odupiranju. Radije učinimo drugačije, ako nikako ne možemo prihvatiti svoj izgled ili neki osjećaj (misao ili iskustvo) pokušajmo prihvatiti svoje odupiranje. Do sada niste bili spremni prihvatiti sebe i proživljenu situaciju koja je ipak dio vas. Ali sada znate da bi bilo dobro prihvatiti sebe sa svim iskustvima koja ste u prošlosti proživili kako bi rasli i razvijali se. Ako se borite protiv blokiranja, ono će jačati, ako ga priznate, proživite i prihvatite, lagano će nestajati.

 

Dobro je znati da sve ono što smo proživjeli, možemo prihvatiti kad god želimo. A možemo odbaciti ili ne prihvatiti i uvijek možemo reći: »Ne ja. To nije moje.« Ali nesvjesno možemo ne prihvatiti i svoje dobre izbore, čak više nego loše. Tko bi rekao da se zbog straha ne usuđujemo prihvatiti svoje ambicije, svoj genij, komunikacijske ili kreativne sposobnosti i dr., a sve zbog odgovornosti koju one nose. Možemo bježati od svega što nam prijeti ako se istaknemo, ako u sebi probudimo junaka, ako se popnemo do više razine svjesnosti ili ako ćemo u potpunosti prihvatiti sebe. Filozof Nietzsche izrazio je to ovako: »»Učinio sam to«, kaže sjećanje. »Ja to sigurno nisam mogao učiniti«, kaže ponos, i ostaje uporan. U konačnici pamćenje popušta.«« Neki ljudi odbacuju sami sebe na tako dubokoj razini da nije moguće početi raditi na njihovu rastu sve dok ne riješe taj problem.

 

Slušanje sebe

 

Samoprihvaćanje je suosjećanje i prijateljstvo sa nama samima, a sa prijateljem nema laži. Prijatelju nećemo tvrditi da ono što je pogrešno da je zapravo u redu. Ustvari, uložiti ćemo svu energiju kako bi proanalizirati situaciju i učinili ispravno. Analizom možemo saznati zašto se nešto što je pogrešno ili neprimjereno u nekom trenutku nama činilo poželjnim i primjerenim, da ne kažem čak i potrebnim. Može postojati neki kontekst u kojemu i najgori postupci mogu imati neki svoj smisao. Što nikako ne znači da su opravdani, samo da ih se iz neke perspektive možda može razumjeti. Ali tek kada smo preuzeli odgovornost za ono što smo učinili (sebi), možemo se prihvatiti i krenuti dalje. Ja sebi doista mogu reći: »Zašto si smatrala da je ta ideja u koju si se upustila dobra za tebe?«  Pokušajte i vi!

 

Zato sada znam da takvo sućutno samo ispitivanje ne osuđuje ali niti ne potiče ponovno neželjeno ponašanje već umnogome smanjuje vjerojatnost ponavljanja. Ustvari, osobe koje svakodnevno uhvate trenutak za samoanalizu ne samo da ulaze u skladnije odnose sa sobom, one započinju rasti, učinkovitije su i sposobnije za buduće izazove. Nije nam dostupno promijeniti ono čije postojanje poričemo. To je ishodište osobnog razvoja.   

 

Prihvaćanje sebe

 

Prihvaćanje je zdravi odnos sa sobom. Bez obzira kakve god činjenice postojale, potrebna je naša spremnost da prihvatimo stvarnost kako bi potpuno preuzeli odgovornost za vlastito ponašanje prema nama samima. Dakako, neka naša ponašanja ne moraju nam se svidjeti ali ona su ipak naša. Zbog njih možda osjećamo strah ili bilo koju drugu emociju koja je kroz iskustvo postala dio nas i ne možemo to negirati. Zato, ako smo se ponašali ili učinili nešto što je bilo loše za nas i zbog toga smo se osjećali loše, činjenica da smo to učinili je stvarnost koju sada možemo prihvatiti. To je istina koju ne pokušavamo opravdati. Jednostavno osjećamo što osjećamo i možemo mirovati u toj istini kako bismo kroz ozdravljenje mogli prihvatiti te dijelove koji »nisu činili dobro« sebi. Doista je velika potreba dopustiti negativnim osjećajima da se izraze kako bi ih proživili i prihvatili.

 

Ako ste se upustite u taj postupak morati ćete probuditi mentalne ali i tjelesne procese. Sam čin prihvaćanja možete započeti fokusiranjem na sebe. Stanite pred veliko ogledalo i pogledajte svoju vanjštinu. Dok ste usredotočeni na ono što vidite, pratite što osjećate gledajući sebe u ogledalu. Moguće da vam se neki vizualni dijelovi vas neće sviđati, prihvatite svoje osjećaje i dalje usredotočeni na sebe. Uspjeh je prepoznati što je to što u ovom trenutku želite prihvatiti. Dublje i sporije disanje velika je potpora kako biste se opustili na tjelesnoj razini. Praćenje udaha i izdaha opušta ali i osvještava vaše »nesavršenosti«. Zbog toga možete izgovoriti: »Bez obzira na neke manjkavosti ili nesavršenosti, prihvaćam se bez zadrške i u potpunosti.« Ustrajete li i prepustite se stvarnosti onoga što jest, jest, napetost i neugoda će nestajati. Možete još koji puta svjesno udahnuti prema emociji koju osjećate, bez obzira gdje se smjestila u tijelu, a zatim izdahnuti iz tog mjesta. Opuštenost će pojačati vašu vjeru, a potom potaknuti prihvaćanje. Tada, zaustavite misli na trenutak kako biste istražili to iskustvo. Nemojte žuriti. Kada na mentalnoj razini otpustite »ručnu«, moći ćete otvoriti srce i mislima dozvoliti da vas povedu prema prihvaćanju. Možete si reći: »U ovom trenutku to sam ja i ne poričem tu činjenicu, prihvaćam se u potpunosti.«  

 

Samoprihvaćanje je preduvjet za promjenu i osobni rast. Zadovoljstvo je dopustiti si aktivno i svjesno proživiti potisnute emocije kako bi ih prihvatili i otpustili u već proživljeno, gdje im je i mjesto. Baš zbog toga, prihvatiti znači puno više nego samo priznati, znači, osvijetliti neke skrivene dijelove. Ništa ne može unaprijediti naše samopoštovanje i vjeru u sebe od toga da svjesno prihvatimo te odbačene dijelove. Samo integracija tih dijelova omogućuje nam učenje kako bi drugi puta bili bolji sebi. Ne možemo učiti iz pogrešaka za koje ne prihvaćamo da samo ih učinili kao što niti ne možemo promijeniti karakterne osobine za koje ne priznajemo da ih imamo. Zato je važno da ništa ne skrivamo od sebe, da budemo iskreni i brižni prema sebi, bez obzira u kakvim se okolnostima nalazimo. Olakšanje koje takvo svakodnevno samoprihvaćanje donosi istinsko je otvaranje srca prema dubljoj razini osviještenosti koja nas može obogatiti novim i moguće važnim informacijama za naš daljnji razvoj.

  

 »Koristim priliku da se svaki dan branim na vlastitom sudu. Kad ugasnu svjetla i kada moja žena utihne, a ona zna za moju naviku, pregledavam cijeli dan i prolazim kroz sve što sam učinio i rekao. Ništa ne skrivam od sebe, ništa ne propuštam. Nemam se zašto bojati svojih pogrešaka ako kažem: »Pripazi da ne činiš više. Zasad ću ti pogledati kroz prste.«« /Seneka/